RAZRUŠENA PRIPOVEST



Komadima drveta čeprkali smo po mekoj i vlažnoj zemlji, koja je smrdela na čađ i zagorelu, užeglu mast, moj muž i ja. Čučali smo ispred zgrade, ispred improvizovanih vrata zgrade iz kojih je izbijao pakleni hlad kroz rupe i proreze. S vremena na vreme bismo pogledali ka dvorištu koje se prostiralo iza nas. Sunce je već bilo zašlo u tom našem dubokom delu obale; Dunav je, znali smo to, bio hladan kao ponornica, a naša dolina, pošto smo bili ispod nivoa reke, mogla je da bude samo još hladnija. Iznad nas, visoko do vrha zgrade, grane su bile u poslednjim zracima sunca. Uspravih se i mlitavo, široko zevnuh; moj muž takođe ustade i, zevnuvši i on lako, nasmeši se na mene.

Razrušena pripovest.

Ubrzo smo prekinuli tišinu i odbacivši štapove na stranu krenuli zagrljeni prema ulazu. Staza se urušavala, sve je bilo trulo i ispunjeno vodom, i to smo znali, ali lebdeli smo, koliko je bilo potrebno, da se ne strovalimo u njene senke. Svetlo na kraju hodnika se palilo i gasilo, odmeravajući naše korake poput elektro-testa. Svakim korakom bili smo mu sve bliže. Svetlosna varka kojoj smo išli u susret vizuelno kao da je označila našu provaliju; ne pravu provaliju, nego ono što smo odavno, pre nego što smo ušli u zgradu, znali, ono što je činilo suštinu našeg bića, ono što nas je odvojilo od ljudi i učinilo da za nas više nema sporazumevanja; nevidljivi žig na našim telima, obeležje hoda, to što smo artisti, što gledamo na stvari onako kako se na njih ne mora gledati. To što smo izabrali umetnost, a ne život; to što naš izbor nije, dakle, život; to što nismo hteli život, nismo hteli ono što ima volju da teče dalje, nego viziju krvave veličine i divlje lepote.

Komadima drveta čeprkali smo po mekoj i vlažnoj zemlji.
Smrdela je na čađ i zagorelu užeglu mast.
Čučali smo ispred zgrade. Moj muž i ja.
Studen dolazak. Pakleni hlad kroz rupe.
Sunce je već bilo zašlo u tom našem dubokom delu obale.
Dunav je bio hladan kao ponornica.
Njegove kapi smo osećali na rukama. Kapi koje je donosio vetar.
A naša dolina, pošto smo bili ispod nivoa reke.
Mogla je da bude samo još hladnija. Zabrodela riba zgrade.
Iznad nas u poslednjim zracima sunca. Kao voda.
Uspravih se. Kao da izvirem.

U tom trenutku setih se kako sam pre nekoliko dana u tom istom hodniku, kroz gusti red glavica mladih ljudi, posmatrala kako nekoliko pribijenih i promrzlih mladića spaljuje papire, sveske i stare novine, paleći vatru u peći. Videla sam dobro kako gori papir s mojim rukopisom. Plamenovi su osvetljavali crna krivudava slova pre nego što bi ih obuhvatili, bez reda proždrali vatrom: ''r'', ''m'', ''an'', ''po'', ''fi''... Uskoro se više ništa nije moglo videti. Zadrhtah od straha kad se ponovo setih toga i, stegnuvši muževljevu jaku ruku, ubrzah korak. Uplašila sam se pošto me je taj događaj spaljivanja rukopisa svakako stavio na metu.

Komadima drveta čeprkali smo po mekoj i vlažnoj zemlji.
I odbacivši štapove na stranu krenuli smo zagrljeni prema ulazu.
Sve je bilo trulo i ispunjeno vodom; i to smo znali. Ali lebdeli smo.
Svetlo na kraju hodnika se palilo. Svakim korakom. Menjalo se. Nameštalo.
Svetlosna varka kojoj smo išli u susret označila je našu provaliju.
Ono što smo odavno znali. Ono što nas je odvojilo od ljudi.
Učinilo nebezbednima. Život van ljudi. Učinilo zakrivljenima.
Suština našeg bića. Artisti. Hod. Naša tela, žig.

Osetih čežnju za slastima običnosti.

Veliki lonac iz kojeg se pušila čorba, kuglice od suve soje, krompir s lukom, komadići crnog hleba, kartonska kutija za dobrovoljni prilog, sve je stajalo na stolu koji je, činilo se, bio jedini nameštaj u prostoriji, na mestu na kojem je do juče hrkao pas, zapravo dva psa od kojih je jedan bio naš.

Osetih čežnju za slastima običnosti.
U tom trenutku. Setih se. U tom istom hodniku palili su vatru.
Gorele su novine, rukopisi. Gusti red glava. Duž zida.
Zadrhtala sam od straha. Pored dahtavog boka moga muža.
Uskoro se više ništa nije moglo videti.
Stegnuh mu ruku. Jako.
Meta. Mesto na kojem je do juče hrkao pas.
Napolju je lila kiša.

Napolju je lila kiša, i uopšte, svaki izlazak u to vreme bio je iluzoran. Izbegavali smo blatište u koje se okolina zgrade, a ponekad i sama spoljašnja struktura zgrade, pretvarala već posle jednog kišnog dana. Naime, sve što je važno imalo da se dogodi bilo je neraskidivo povezano s tom zgradom; ne samo što nam grad više nije bio potreban, tako se činilo, nego smo mi u zgradi bili zadovoljni onim što smo imali (u toj prostranoj dolini), i nije nam gotovo ništa nedostajalo. Bila sam srećna što je na samom početku proleća, kada je još daleko od leta, celo sunce počelo da izbija (što obično biva: posle kiše pojavi se sunce. Zna da ispliva i svakakvo smeće, šut; zemlja se, izrovana i nakvašena, razotkrije i rasvetli, izađe iz noćne sene sve što je trulilo do tada u njoj, a sada evo gde izranjaju i svilaste vlati trave pod vetrom). Računala sam, dva sata sunca dnevno, stala bih na total i izbacila lice prema izvoru svetlosti, sve dok sunce na kraju tretmana ne bi nestalo iza neba. Onda bih se zavlačila u zgradu kao u toplo čudovište,
palila vatru, grejala se, grickala ostatke večere, uključila radio i tiho, tiho pevušila razna imena iz prošlosti...
Napolju je lila kiša. Šljunak. Tragovi.
Blatište. Spoljašnjost zgrade. Korov.
Zgrada-blatište. U izgnanstvu. Putnici. S koferima. S torbama.
Zaboravljeni grad. Bujanje divlje trave.
Sunce i suvo granje. Senke. Štapovi. Noževi.
Računala sam.
Izranjale su svilaste vlati trave pod vetrom.
Đubre. Šut. Zemlja. Gušteri.
Vatrica, ravnodušni plamičak naše peći.

No, pre nego što bismo ušli u zgradu i stepenicama se popeli na drugi sprat na kojem se konačno smestio atelje moga muža, kroz staklo na ulaznim vratima mogla se videti tamna i sve tamnija dubina hodnika u prizemlju.

Tamna i sve tamnija dubina hodnika u prizemlju.
  Komadići soje, krompirići. Bila sam gladna.
Dobrovoljni prilog mog stomaka. Na suvoj zabatnoj gredi.
Novac, ptica, plamičak naše večere. Gline.

Zidovi hodnika bili su ispisani izrekama, porukama, crtežima i imenima, mada tamnim i nejasnim, budući da su se mešali sa neokrečenim delovima nešto starijih grafita koji su, dakako, izbijali i mešali se s ovima, rasplinjavajući se po stranicama ravnih monumentalnih zidova u nejasne konture, slabo osvetljenje i nerazgovetne. Čak i sada dok se nadvijam nad rastvorenim planom zgrade, tama se ne razilazi, tama zgrade koja se, naprotiv, zgušnjava, pri pomisli na to koliko malo uspemo da upamtimo i šta sve neprekidno tone u zaborav. Tama zgrade, naše zgrade, bila je ugašenija, sivlja i kobnija od ma koje druge, naročito kada se krene hodnikom koji je predstavljao takoreći njenu kičmu, svakim novim korakom čovek bi morao da se brani od tame, uranjajući u njeno nevidljivo gnezdo. Dalje se protezala velika magacinska ostava koju su ubrzo, pošto su naselili zgradu, pretvorili u viseći teatar sa neograđenom terasom s koje su se mogle posmatrati predstave iz perspektive dakako jedinstvene i senzacionalne. Terasu su zatim zazidali, pretvarili je u sobičak za rad, pozorište je ostalo bez perspektive, a publika bez pogleda. Zidovi su snažan motiv, jak simbol, moćna metafora, zatvarajući oni zapravo otvaraju... Dvostrukost zida pomalo zvuči kao rešenje nekakve zagonetke...

Tamna i sve tamnija dubina. Zidova.
Dvostrukost zida: zagonetka.
Pismo na zidovima. Čitala sam tamu žvrljotina. Reči.
Duboko udisala gnezda tih reči. Gde se rađalo rastinje.
Gde su se rađale morske struje. Novi virovi.
Gologlavi i bosonozi. Moj muž i ja.
Kao deca. Zaljuljani. Mokrim nogama. Potaknuti rečima.
Zidovi su nam govorili.
 
Stepenište sa jednim odmorištem gledalo je na dvorište. Zbog koncerta, sinoć je bilo ispunjeno ljudima sa šeširima i maramicama kojima su mahali prema muzičarima kao što se maše brodu koji odlazi ili vozu koji prolazi. Ceo skup je izgledao kao da zaista stoji na peronu i čeka da se ukrca. Tiskali su se prema napred, prema pozornici čiji beton je izlio jedan mladi arhitekt, koji je kasnije otputovao u unutrašnjost zemlje, za poslom. Prošlog leta, setih se na tom kvadratu pored svetlarnika, na tom isečku betona, prema stilu gradnje u doba komunizma, smeštenom među uske zidove, na stepeništu bez rukohvata, bez uzleta, bez krivine i luka, setih se kako je prošlog leta dvorište bilo pusto, a zgrada nenaseljena. Ljudi su imali potrebu da leta provode negde na jugu, bliže suncu. Pri izradi fotografija posebno me je fascinirao nedostatak živog bića na njima; ukazivanje visokih senki, a to su bile senke stvarnosti, tlo, suvo, gotovo bez travke, sa po kojim požutelim žbunom, a ja sam, gledajući u fotografije, neobjašnjivo, osećala kako mi se srce širi od miline. Prema kraju dvorišta pružala se velika valjkasta cisterna, zidovima ograđen klozet bez krova, korov je izbijao po ivicama placa, sve je ukupno stvaralo utisak zatajene, izmrcvarene i potrošene industrije prema novom naselju koje se podizalo sve brže i sve kobnije iznad zgrade, umanjujući njenu glomaznost, bacajući senku na njen skori izdisaj. Čoveku se činilo kao da se nalazi u neživom svetu, svetu bez nade, i tu u takvom prizoru, stajala sam okupana divnim prahom prašine što se podizao sa tla.

U martu. Dok smo se sunčali zajedno.
Dok smo gledali vozove, brodove i automobile.
Duvao je jak vetar. Slušala sam da sačuvam taj zvuk.
Htela sam da učim.
On je na kraju potonuo. A sve je i dalje trajalo.
Bilo je oko pet popodne.
Ljudi imaju potrebu da leta provode na jugu, bliže suncu.
I već je počelo da se smrkava...

Bilo je oko pet popodne i već je počelo da se smrkava kada smo kročili na drugi sprat. Iz daljine se čula prigušena huka automobila, dopirala je i tiha muzika odnekud, dopirala je muzika iz unutrašnjih zidova duž hodnika, žamor, nalik mlevenju i potajnoj lomljavi, u odsjaju zamiruće svetlosti. Kažu da je zgrada bila demolirana, iz nje je doslovno sve bilo povađeno: vrata, prozori, okviri, police, nameštaj, parket, radijatori, kamini, peći. Bila je to zgrada urušenog krova, bez oluka, a u njoj je svakovrsni krš, ljudski i ptičji izmet, cigla, malter i gips otpao s plafona i slepljen u grumenje pokrivao podove do visine kolena. Iz svakog ćoška izbijali su jelenjak i drugi korov, zgradu kao da je bio zaposeo nemi užas pred krajem, i čiji je ambis, ambis vremena u koji se zgrada survala, sada počeo da dobija znake ljudske uređenosti, pokušaja da joj se udahne život koji kao da joj je bio nasilno oduzet. Moglo se videti pulsiranje u izbočinama plavičastih vena malih ruku, gotovo podjednako brzo kao pulsiranje na vratovima guštera: izašlih i proteranih iz ruševine, nepomičnih na osunčanom kamenu.

Do visine kolena. Korov. Malter. Cigla. Gips. Plastične kese. Đubre.
Nemi užas. Nasilna smrt. Đubre blešti na suncu.
Gledaj tu reku otpadaka. Oslušni tu grmljavinu tišine.
Ustumarano dvorište zgrade. Njeno čudovište. Njena beba.

Potom smo, idući duž hodnika oko dvorišta, stigli do galerije. Bila je to poslednja velika prostorija u dubini zgrade. Odvažila sam se da pogledam kroz prozor prema ulici gde su bila parkirana dva, tri automobila, izdužena... Galerija je bila gotovo prazna. Bez radova. Bez umetnika. Deset sa deset, ako ne i veća. Prijatna tišina, a ne ljudi i opština. A to je ono što mi je bilo potrebno: da budem u zgradi, da mi ne dosađuju komentarima i replikama, uopšte, da me niko ništa ne pita.

Idući duž hodnika. Tamom.
Artisti. Mi ne znamo da govorimo.
Mi tutnjimo. Kao kamenje. Kao drva.
Mi smo zapetljani. Kao biljke.
I uvek smo mrtvi. I pevamo mrtve reči, mrtva slova.
Mrtvi zveckamo. I kao da se ne lomimo.
Mada nam noge propadaju u okopneli sneg.

Stupih u atelje, sobičak u koji se ulazilo pravo iz galerije kroz metalna vrata, gde se svuda širio miris akrilika, ulja i boje, s papirima, platnima i četkama raspoređenim na velikom radnom stolu koji je zauzimao pročelje prostorije prema svetlosti. Od spojenih daščica visile su police, starinska fotelja s visokim naslonom bila je gurnuta do zida, bicikl je bio nakrivljen i oslonjen na hrpu naslaganog papira; među tim brdima papira i raznovrsnog materijala nalazila se i jedna sobna biljka, drvce, utonula u prašinu koja je u zgradi suvereno i nepokolebljivo vladala. Malo dalje, dublje, prema susednom ateljeu bio je smešten otoman niskog naslona, i tu na njemu se pružih celom dužinom, podižući oko sebe sive oblačiće polegle prašine.

Oblačiće polegle prašine...
Snopovi senki, tame svetla, čestice.
Iza kojih vidim tišinu polegle zgrade.
Crne barice. Svetlosne odraze.
Muža. Crne cipele. Grlo.



Нема коментара:

Постави коментар

Drugarice i drugovi